50 Nijansi Duhovnosti i Tolerancije

50 Nijansi Duhovnosti i Tolerancije

Jesu li religija i duhovnost međusobno isključivi ili su zapravo različite strane istog novčića?

Ego ima jednu simpatičnu tendenciju da dijeli stvari:

“To mora biti ovo ili ono.” 

“Ovo ide protiv onoga.” 

“Mi smo protiv njih.“

“Ja sam odvojen od drugih.” 

“Ili nauka ili duhovnost.”

“Ili duhovnost ili religija.”

“Ili crno ili bijelo.”

To je jedna od opšteprisutnijih iluzija koje su kroz historiju harale našim svijetom. Tako pored brojnih ostalih podjela dolazi i do podjele između religije i spiritualnosti. Jesu li to dva zaraćena tabora ili samo pjevaju istu pjesmu na drugi način? Ovaj post tehnički i nije edukacioni ili informativni, nego predstavlja interni monolog i shvatanja, dok su ostali edukacioni postovi namijenjeni baš za širenje edukacionog materijala i dizanje razine svijesti. Zamolit ću vas da ovome pristupite otvorenog uma, i ako vas nešto eventualno uvrijedi (što nije moja namjera ni u kom slučaju), da to shvatite samo kao moje veoma ograničeno ljudsko shvatanje drugog ugla istine, a ne kao lični napad.

Moj lični stav je da je sve povezano na neki način, i da u mnogo čemu ima istine, samo je bitno razdvojiti žito od kukolja u informacijama i prepoznati veću sliku i generalnu istinu, pa samim tim doći do zaključka koji je povezan sa zdravim razumom, ali i zdrav razum je relativan pojam. Omnizam je stav da nijedna religija nije kompletna istina, ali da u svakoj ima istine i vrijednih uvida, te da prema svakoj treba iskazati poštovanje. Ne tražim od vas da ga prihvatite, ali dobro je u podsvijesti imati tu informaciju za bolje shvatanje drugih. Vjerujem da će jednog dana duhovni i naučni progres ići rame uz rame, pročistiti dogme, neistine i manipulacije i preći u novu dimenziju postojanja, suživota i opšteg dobra, pošto smatram da se ovim načinima i nismo baš proslavili.

“Nauči kako da vidiš. Shvati da je sve međusobno povezano.” – Leonardo da Vinci

Pored dijeljenja, imamo i tendenciju da stavljamo stvari u kutije i etiketiramo ih. Tako je nastao i razdor između nauke i duhovnog, gdje su dogme sa obje strane kočile zajednički progres, te bi se sve od magije do duhovnog stavilo u zajedničku kutiju praznovjerja sa aspekta nauke. Osoba najograničenijeg opsega shvatanja stavi nešto u malu čvrstu kutiju za koju nema šanse da se išta promijeni, pa osoba šireg shvatanja to stavi u malo veću kutiju, dok osoba skroz otvorenog uma to stavi u otvorenu, labavu kutiju, dok je realnost da su sve te kutije još jedna iluzija i ograničavajuća uvjerenja. Kutije nema.

Šta je zapravo duhovnost, odnosno spiritualnost, i u koju kutiju ćemo je staviti?

Po mom ličnom shvatanju, koje se mijenja svakom novom spoznajom i lekcijom, duhovnost je potraga za ličnom istinom, za nečim većim, poput svrhe postojanja, i vjera u višu inteligenciju od sebe samog, te međusobnu povezanost svih živih bića, dok je religija organizirani vid filtriranja istine kroz određene prizme i propagiranje konkretnog seta pravila koji su često i dogmatski, te ne dozvoljavaju kritički osvrt. Religiozna osoba bi po nekoj logici trebala biti duhovna, dok duhovna osoba ne mora nužno biti religiozna, odnosno pripadati jednoj etiketi.

I crvena i ljubičasta su samo dio izvornog snopa bijele svjetlosti

Postoji izreka: “Religija je za ljude koji se boje pakla, a spiritualnost je za one koji su ga već proživjeli.” Sama riječ religija potiče od riječi religare, što znači vezati, pa organizirana religija ima tendenciju da kontrolira, dok je duhovnost po mom shvatanju opcija da hodamo svojim, a ne tuđim putem, ali da i dalje snosimo odgovornost i pazimo na posljedice svojih radnji. Ne bih da ovo ispadne kao vickasta kritika jednog ili propagiranje drugog, jer svako može naći odgovarajuće argumente da hvali jedno, a ocrni drugo u svojoj verziji stvarnosti, a bit ove stranice su mir, ljubav, tolerancija i suživot. Ako svoju istinu vidite kroz bilo koju prizmu i volite to, molim vas, nastavite, ali ako kroz nju strahujete, osuđujete ili mrzite, koja god to bila, možda biste htjeli probati promjeniti pristup i vidjeti sami je li to bila vaša prava istina. Na kraju krajeva, i samo generaliziranje svih religija jednom riječju je tehnički ograničeno stavljanje u kutiju.

Da se razumijemo, poznajem divne religiozne ljude, i divne istine i vrijednosti se promoviraju kroz određene religije, a i po razinama svijesti, većina tih religija kalibrira iznad 500 (ljubav), ali šta nam onda predstavlja prepreku u tome da ta ljubav zavlada i opštom populacijom i ljudima koji ih praktikuju, jer donedavno, ni 0.4% ljudi nije dostiglo razinu ljubavi? Ako se religija koristi za propagiranje istinskih vrijednosti, a ne kao boja dresa koja nas dodatno dijeli i navodi na ratove, ljubav bi možda bila i češća pojava. Ako na ovo reagirate sa “pa moja religija propagira mir”, to mi je veoma drago za čuti, jer to znači da sami imate dominantnu energiju ljubavi, ali osoba koja je na razini stida i osoba koja je na razini ljubavi neće isto vidjeti dok čitaju istu vjersku knjigu. Jedna će vidjeti opravdanje da nekoga ubije, dok će druga spoznati nešto osnažujuće.

Što više prianjamo egom na jedan koncept, osobu, uvjerenje ili ideju, to više otpora i osjetljivosti imamo ako dođemo do nečega što nam izgleda kao napad na to, ali shvatite to kao ranjivu tačku za trening, gdje možete raditi na jačanju tog dijela, jer poanta svega je izgraditi tu snagu gdje vas ništa ne može poljuljati. Ako ja nosim plavu majicu i nasumična osoba me pita zašto nosim crvenu, to neće izazvati naglu reakciju u meni ili želju da ga napadnem, čak će mi biti blago konfuzno i simpatično jer znam da nosim plavu majicu. Ako ta osoba spomene neki neizliječeni dio mene, koji mi aktivira određeni živac, to je odličan pokazatelj onoga što trebam izliječiti. Tako bi Mahatma Gandhi rekao: “Niko me ne može povrijediti bez mog odobrenja.”

Suživot i mir su krajnji cilj, i ni blizu nismo svjesni koliko smo zapravo povezani

Sama bit mog dosadašnjeg shvatanja istine kroz duhovnost je to da je decentralizirana. Nemamo centralne ljude oko kojih se sve vrti i koji imaju monopol na Božiju ljubav. Ne plaćamo nikome članarinu kako bismo bili vrijedni onoj inteligenciji koja nas je i stvorila bez uložene marke, te nam ne treba posrednik za komunikaciju i povezanost sa tom višom silom. Mi nismo ljudi koji imaju duhovno iskustvo, nego duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo. Ja odgovaram za svoj život i postupke, i na meni leži odgovornost da drugima i sebi popravim kvalitet života, a ne da očekujem od drugih da to urade, ili da im nanosim štetu. Svi smo jedno, i tek kroz jedinstvo i ljubav možemo napredovati, a povezani smo i tehnologijom pa se svijest može dizati na brojne lakše načine, i nemamo više potrebu za novim prorocima ili eksternim spasiocima koji su poslužili u svojoj fazi evolutivnog razvoja, i hvala im. Ništa nije slučajno, pa i trenutak kada me neko iznervira služi kao sinhronicitet koji mi ukazuje na neizliječeni dio mene. Neko drugi duhovnost posmatra kroz totalno drugu prizmu svog ličnog shvatanja i razine svijesti, i to je OK, jer život je subjektivna percepcija realnosti ako se sjećate. Ko sam ja da namećem svoje shvatanje i istinu drugima?

Zašto tvrdoglavi ego ne pomaže rastu i suživotu?

Postoji jedna divna poučna pričica o grupi slijepih ljudi koji su se po prvi put susreli sa slonom. Niko im ga ranije nije opisao, niti su imali priliku da ga detaljnije ispitaju. Svaki slijepi čovjek uzme da opipava jedan dio slona, i opisuje tu životinju sa pretpostavkom da taj dio predstavlja cjelinu.

Čovjek koji opipava kljovu tvrdi da je slon mršav, oštar i ubojit kao koplje.

Čovjek koji opipava jednu stranu slona tvrdi da je slon ravan i čvrst kao zid.

Čovjek koji opipava jednu nogu tvrdi da je slon jedno veliko stablo.

Čovjek koji opipava uho tvrdi da je slon magični leteći ćilim.

Čovjek koji opipava vrh repa tvrdi da je slon komad užeta.

Čovjek koji opipava surlu tvrdi da je slon jedna velika zmija.

Nećemo insinuirati šta je sedmi čovjek eventualno mogao opipati u slučaju da je bio s njima, ali u ovoj nadasve poučnoj priči, došlo je do oštrog sukoba između njih, koji se kasnije riješio dogovorom da moraju sagledati cjelinu, a ne samo dijelove.

Do istine se može doći ako se sagleda kao cjelina, a ne samo iz jednog ugla.

Uzmimo za primjer scenu gdje Osoba A u jednoj vjerskoj denominaciji ima iskustva koja su se čvrsto pokazala kao prava čudnovata istina, ali hipotetička osoba B postiže te efekte na druge načine, i smatra da je njen način pravi. Ko je u ovom slučaju u pravu? Osoba A je doživjela ta iskustva, osjetila izvornu istinu i povezala ih sa indoktriniranim sistemom uvjerenja ili onim sistemom po kojem joj je najlakše bilo posložiti neurone u smislenu cjelinu. Nazovimo to Religija A. Sa druge strane, osoba B je preko druge prizme doživjela ista iskustva, možda čak i većeg intenziteta prilikom praktikovanja Religije B. Osobi A je pored tih čuda i dijelova izvorne istine, određenim dogmama i nametanjem krivice (guilt trip) smanjen osjećaj vrijednosti i isprogramirana je gustom destruktivnom krivicom, te ubijeđena da je od starta rođena kao manje vrijedna, te da se mora iskupiti za samo svoje postojanje, i da tu i ostale krivice može kompenzovati novčanim donacijama u kancelariji A, te da je taj put jedini pravi. Šta bi ova osoba pomislila kada bi joj osoba B pričala o svojim iskustvima?

“Zaposjeli su ga demoni.”

“Kako on može vjerovati u to?”

“On će gorjeti u paklu!”

Možda je primjer previše banaliziran, i to naravno neće uvijek biti slučaj, ali služi za primjer krutog držanja za uvjerenje u bilo kojoj sferi života, ne nužno duhovnoj. Je li Osoba B manje vrijedna zato što je imala svoje iskustvo koje se ne podudara sa setom pravila koja su nametnuta Osobi A? Trebamo li osuđivati osobu A zato što osuđuje Osobu B? Naravno da ne, jer svrha ovoga je da bolje razumijemo i sebe i druge. Sama Osoba A jednostavno vidi tu istinu i smatra je objektivnom, i isprogramirana je krivicom. Ako znamo da osobe koje imaju puno krivice u sebi projektuju tu krivicu i osuđivanje na druge, trebamo imati suosjećanje prema toj osobi, umjesto da je smatramo naivnom, glupom ili ograničenom. Ako mislimo da je samo naš put onaj pravi, a da su svi drugi u krivu, to koči rast i nameće svoju volju na druge, te nama stvara otpor i potrebu da ih mijenjamo, pri čemu to emituje destruktivnu energiju razine ponosa iz članka o razinama svijesti.

Tvrdoglavost pri banalnim stavovima u ovoj sferi potpomaže i rastu ateizma, jer uzmite za primjer današnjeg prosječnog tinejdžera koji razmišlja kritički i odbija da vjeruje u Boga. Nije mu tu nužno kriv neki tamni entitet koji ga je zaposjeo, nego dogme i bajke koje mu nemaju smisla, a okolina mu daje fiksne dogmatizirane kutije kao jedine opcije iz kojih može izabrati prizmu shvatanja duhovnog aspekta života. Ako toj osobi većina stvari nema smisla, a prezentirano joj je kao da samo ima opciju da prihvati jednu varijantu kao jedinu apsolutnu istinu, ne možemo je kriviti kada takozvanom krivicom po asocijaciji ta osoba odbaci kompletan set uvjerenja. Pored toga, pošto vanjska realnost reflektira naše sisteme uvjerenja, u subjektivnoj realnosti ove osobe će samo biti sve više i više dokaza kako Boga nema. Ako grupa A sa jednakim elanom brani svoja uvjerenja kao grupa B, da li to diskredituje obje grupe? Naravno da ne, ali samo ako uzmemo u obzir mogućnost da u svakoj grupi ima određene istine. Ako spojim punjač na jednu utičnicu, znači li to da u drugoj nema električne struje? 

Kruta, ponosna shvatanja dovode do ratova i netolerancije, čak i među podgrupama unutar jednog sistema, te do propuštanja glavne poante života, jer zamislite to što nazivamo Bogom, odnosno Izvorom (inače toliko prekompleksan pojam da je samo korištenje riječi i imena fulanje poante svega), beskonačnu silu koja je nama i drugima dala život. Ko smo mi da odlučujemo ko ima pravo da živi, a ko ne, ovisno o poklapanju naših sistema uvjerenja ili ponašanja? Ako vam neko propagira podjelu ili dijeljenje, dolazi li to direktno iz tog izvora ili je prošlo kroz određene filtere struja kojima to odgovara? Ljudi imaju tendenciju da antropomorfiziraju stvari o kojima nemaju razumijevanje, pa smo toj višoj sili dali svoje atribute, i često je znamo predstaviti kao ljutog, ljubomornog muškarca koji nema pametnijeg posla nego da osuđuje ono što je jedan skoro neprimjetan dio njega. Tvrdoglavo prianjanje na koncept samo stvara patnju, i može se provući u svakoj sferi života, i nije bitno odnosi li se na uvjerenje da je vaš religiozni ritual superiorniji od drugog ili da svi drugi trebaju postati vegani ako ste vi jedan, i kako vas to čini boljima od drugih, jer u trenutku susretanja sa ljudima koji imaju drugu verziju istine, to se može smatrati invalidacijom i napadom na vašu istinu, te potrebu za branjenjem i nametanjem svoje.

Lično sam se uvjerio u kanaliziranje te svete energije iz više izvora, i sa prijašnjeg stava da su to sve samo hokus pokus trabunjanja različitih kultova koji kradu jedni od drugih sam se uvjerio da zapravo i nisu, i da se kroz otvoreniji pristup mogu nadopuniti i iskoristiti za opšte dobro umjesto za dijeljenje, ratove, ubijanje i projektovanje vlastitih nesigurnosti i rana na druge, te opravdavanje gnusnih činova upakovanih kao svete radnje, ali opet nemam pravo nametati svoj svjetonazor na druge koji to ne vide tako. Samo mogu pokušati da držim ogledalo i navedem ih da spoznaju ono što suštinski jesu, ali nemam pravo da ikoga mijenjam. U mržnji, osuđivanju i ubijanju nema ništa sveto, ali ako želite da vjerujete u to, ne mogu vam braniti niti vas osuđivati, jer sami birate svoj put i svoju istinu. Jedino na što bih apelovao je da ne nanosite patnju sebi ni drugima, ili barem da pratite zlatno pravilo koje je osnovno u svim religijama, a koje se često zanemaruje: Ne radite drugima ono što ne želite da se radi vama.

Kanaliziranje

Kanaliziranje je jedna bitna tema koju sada moram samo površno načeti. U našem mozgu se nalazi određena žlijezda koja se zove epifiza (pineal gland) i o njoj ćemo detaljnije pisati u drugim tekstovima. Pored određenih funkcija, od kojih je i lučenje hormona melatonina, epifiza ujedno ima i piezoelektrična svojstva, kao i svojstva transduktora. Transduktor je nešto što pretvara jedan vid signala ili energije u drugi. Antena je jedan primjer transduktora, pa tako određeni signal pokupi iz zraka, pretvori u drugi, pošalje TV-u koji vam kroz zvuk i sitne piksele na ekranu to predstavlja kao audio-vizuelno iskustvo. Zdrava, dekalcificirana i razvijena epifiza tako uspije nama nevidljive frekvencije pretvoriti u signal i podatke koji nam iole mogu imati smisla. Sve informacije i znanja postoje u kvantnom polju svih informacija, te ih mi samo kanaliziramo, a ego nalijepi kao svoju tvorevinu. Tako funkcionišu (pravi) vidovnjaci, ljudi koji kanaliziraju određenu umjetnost, knjige, svete knjige, pjesme, ali i izume, kao što je to bio slučaj sa Nikolom Teslom. Sam Nikola Tesla je priznao da on samo posuđuje te ideje iz polja više inteligencije, citatom:

“Moj mozak je samo prijemnik. U svemiru postoji izvor iz kojeg crpimo znanje, snagu, inspiraciju. Nisam pronikao u tajne ove jezgre, ali znam da postoji.”

Potencijalni problem i konflikt nastaju ako pomislimo da samo osoba X ima monopol na kanaliziranje, te prihvatamo samo jednu stranu priče, a ostalo etiketiramo demonskim, spalimo na lomači kao inkvizicija, ili smatramo ludim. Naravno, u svakom slučaju razborito treba filtrirati sav sadržaj do kog dođemo, jer i kanaliziranja znaju dolaziti iz nižeg, tamnijeg opsega energija i nemati naše dobro u svom interesu, ali stavljanje svega u jedan koš je ekvivalent generaliziranju cijele grupe ljudi jer ste imali loše iskustvo s jednim. Zašto spominjem kanaliziranje? Zato što je određeni vid informacija u ovu realnost došao baš preko tog medija, i to generalno iz dosta visokih dimenzija postojanja koje zaslužuju posebnu temu, ali bitna stvar za napomenuti je to da pri kanaliziranju može doći do šuma i smetnji koje mogu biti uzrokovane i filterom onoga koji to kanalizira. Zamislite to kao da frekvenciju radio stanice pomjerite negdje između dvije stanice i krenete hvatati oba signala. Bez adekvatne zaštite i pripreme, može doći baš do takvih smetnji, ili čak do prebacivanja na nižu frekvenciju. Navodno, epifiza nam je prijemnik, dok srce određuje stanice.

Spomenut ćemo a priori tvrdnju da određena bitna kanaliziranja dolaze sa visoke, razvijene, čiste frekvencije, možda čak od razvijenije civilizacije od nas, koja živi u (recimo) 12. dimenziji postojanja. Ta hipotetička civilizacija uopšte nema govorne aparate i komunicira telepatijom, te samim tim nema ni riječi, ali energija prenosi informaciju i određena srž se može prenijeti. Zato imamo epifizu kao transduktor te energije. Pored toga, i dalje nije baš moguće prenijeti kompletno znanje jer je naša realnost i shvatanje poprilično ograničeno i jednostavno nismo opremljeni za ta shvatanja, pa ne možemo ni dobiti kompletnu istinu o postojanju odjednom. 

Tu su još i same semantičke razlike u jeziku između ljudi sa iste dimenzije, i iste planete. Jeste li ikada pokušali u Google Translate utipkati jednu rečenicu, pa onda “šaltali” jezike zaredom i provući kroz više jezika, pa se vratiti na početni? Je li rečenica ostala autentična?

Uzmimo za primjer razliku u DNK između ljudi i određenih vrsta majmuna, i primjer gorile Hanabiko (Koko), čija se DNK od naše okvirno razlikuje za mizernih 1-2% i genetski nam pored čimpanzi i bonobo majmuna dođe kao najbliža vrsta na ovoj planeti. Spustite gard slobodno, jer ovo nije pokušaj dokazivanja ili osporavanja Darwinove teorije, pošto je i to tema za sebe, nego nešto što bi nas moglo zaintrigirati pri pokušaju poređenja određenog koncepta. Gorila Koko je jedan divan primjer ostvarivanja komunikacijskog kanala između dvije različite vrste, gdje je ovo divno stvorenje uspjelo da nauči znakovni jezik i komunicira sa ljudima na razini vokabulara trogodišnjeg djeteta (link). Impresivno, zar ne? Gorila Koko je uspjela da razumije određene koncepte, shvati pojam ljubavi i efikasno izrazi svoje zahtjeve, žaljenja i potencijalno je imala i smisao za humor, ali se sa njom moglo komunicirati samo o osnovnim temama.

“O kakvoj ti ba kvantnoj fizici pričaš?”

Zašto spominjemo ovo? Iako je ovo veoma impresivno, sjetimo se da je genetska razlika između nas samo 1-2%, a razlike koje uključuju intelektualni nivo, izgled i brojne druge karakteristike su i dalje toliko velike da nam je vokabular razine trogodišnjeg djeteta nešto impresivno. Sa gorilom se nije moglo pričati o kvantnoj fizici, arhitekturi, filozofiji ili duhovnosti. Šta ako su razvijenije civilizacije od nas, one iz viših dimenzija, tako 1% razvijenije od nas, ili možda i više? Jesmo li mi na razini trogodišnjeg djeteta za njih, pa nam ne mogu davati svoja poimanja univerzuma, te postoji li šansa da to, i da žele, jednostavno ne mogu iskomunicirati na dovoljno lagan način da mi to shvatimo? Možete li mravu objasniti teoriju relativnosti? Jesu li nam određene objave došle kroz neke više kanale, pa se usljed određenih smetnji i tamnijih sila, agendi i manipulacija to iskrivilo ili izgubilo u komunikacijskom kanalu? Ne mogu vam to reći, jer ne znam, a ne biste mi ni vjerovali, ali u mom shvatanju, nema smisla da se na radio stanici ljubavi koju drži neko ko te voli više od roditelja emituje emisija o tome kako trebaš mrziti brata ili sestru.

Hvala na razumijevanju.

0 0 glas
Ocjena članka
Subscribe
Notify of
guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare